Story Of A Witch
Peto poglavlje
Dragi dnevniče!
Probudila sam se razočarana, nisam ga sanjala. Zapravo nisam sanjala ništa, cijeli moj san je bila velika crna rupa. Besmisleno trčkaranje crnilom, nigdje ničega nije bilo, osim zvukova koji su bili toliko jaki, mogla sam osjetiti kako mi se fizički urezuju u kožu. Vrištanje, plač, vapaji za pomoć. I ja sam se probudila vrišteći, Mye i Leone još nije bilo. Ustala sam iz kreveta i ogledala se po sobi. Sve je izgledalo kao i jučer, ali osjetila sam u sebi da nešto nije u redu, nešto u zraku je bilo sablasno, neprirodno. Povjerala sam svom osjećaju jer cura još uvijek nije bilo. Moja ljubičasta pidžama je bila skroz mokra, osjećala sam se još iscrpljenijom nego prije. Nije bilo vremena za odmor, bolilo me cijelo tijelo, ali morala sam u školu. Otišla sam u kupaonicu i pogledala se u ogledalo, sljedeće što je uslijedio je bio još jedan vrisak, ali moj. Tijelo mi je bilo totalno izmasakrirano, kao da me netko bičevao, lice mi je bilo razderano, gnojno, krvavo i u velikim ranama, a tek ruke, pola mesa je bilo otkinuto. Probala sam doći k sebi, uzela sam alkohol iz ormarića do ogledala i prolila ga po rukama i licu, bol je bila neizdrživa, ali htjela sam da to nestane, vjerovala sam da je to samo maska, da se netko poigrao samnom, pogledala sam opet u ogledalo, tuga mi se nadvila nad lice. U odrazu ogledala sam ugledala Phila sam smiješkom na licu, izgledao je tako zlo, pokvareno, nerealno, bojala sam se. Nisam mogla vjerovati da je to on, na kraju sam se onesvijestila. Ne znam koliko sam dugo bila u nesvijesti, ako uopće i jesam, probudila sam se u vlastitom krevetu. Nisam se obazirala ni na što, samo sam odjurila u kupaonicu i pogledala se u ogledalo. Sve je bilo normalno, nije bilo nikakvih ožiljaka, nikakvih rana, koža mi je bila sasvim zdrava. Čula sam da me netko zove, iza mene su se našle Mya i Lea sa zabrinutim izrazima lica.
"Napokon si budna!" - zaderale su se Leona i Mya u jedan glas.
"Što?" - zbunjeno sam promrmljala.
"Hej, ludo jedna, spavala si čitav tjedan! Nitko te nije mogao probuditi! Zabrinule smo se užasno!"
"Ha? Pa legla sam sinoć..."
"Izgleda da si u snu izgubila pojam o vremenu."
"Vi mora da me zezate..."
"Ne, ozbiljno ti kažem, eh, a barem si se dobro naspavala!" - Leona se nasmijala.
"Bitno je da si sada budna i da je sve u redu."
Nisam se ništa naspavala, ruke i noge su mi bile teške kao olovo, a onaj zlobni Philov smješak mi je parao srce i um. Što li je to bilo? Činilo mi se kao da to niti nije bio on. Ili se varam? Ah, mrzila sam te borbe unutar sebe. Sva sreća danas sam imala nastavu. No Mya i Leona su opasno negodovale i uporno me tjerale da se odmorim još jedan dan. Ma zar su one poludile, spavala sam tjedan dana, nema šanse. Brzo sam se obukla, spremila knjige i krenula u školu. Ne znam niti kojim sam putem došla do škole, samo sam hodala, misli su mi bile potpuno prazne. Stala sam pred stepenice, Nathan i Arian su čavrljali sa Philom i smješkali se, nisam htjela da me zaustave i ispituju pa sam se probala nezamječeno provući pored njih. Ništa od toga, Arian se zaletio i zagrlio me svom snagom. Nathan se dovukao do mene kao da je vidio duha, a Phil... On je ostao stajati na istom mjestu, gledao me sasvim smireno.
"Svaki dan smo ti dolazili u posjet, što je bilo s tobom?" - zabrinuto je pitao Arian.
Phil se nasmiješio: "Dobrodošla natrag Liraelion."
"Teško ti je pozdraviti me pred svima?"
"Sve u svoje vrijeme." - zagonetno se nasmiješio.
"Dosta mi je tih tvojih zagonetki i misterija, što se to događa?!?!" - proderala sam se na njega.
Svi su se okrenuli prema meni kao da sam pala s Marsa. Nisam se obazirala na njih.
"Zašto me tako maltretiraš?!?! Zaslužujem odgovore!"
"Smiri se Lirael, samo se smiri." - došao je do mene kao da klizi.
"Neću, ne mogu više, znaš li ti kakvu noćnu moru sam ja imala?!?! Ah, da, znaš, bio si iza mene i likovao. Gade jedan bolesni"
"O čemu to pričaš?" - mahnuo je rukom i svi su stali mirno, poput kipova.
"Što si to napravio?"
"A ne moraju oni sve slušati, zar ne? Ono o ćemu mi imamo pričati nije shvatljivo njima."
"Kako možeš biti tako miran, kako mož..." - prekinuo me usred riječi i poljubio.
Da, poljubio me. On je mene poljubio, imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Uh, njegove mekane tople usne. Sve je nestalo oko mene, samo on i ja.
Odmaknuo se i pogledao me svojim prekrasnim očima. Uh, misli, misli, izdajete me. Dugo sam čekala to. Stajao je šutke i kao da je čekao moju reakciju. Posadio je sjeme i čekao da počne klijati. A ja nisam znala što trebam, što reći, što napraviti i zato sam jednostavno uzvratila. Poljubila sam ga kao da je posljednji put u životu i sve se zacrnilo...
Četvrto poglavlje
Dragi dnevniče
Čudnim stvarima u mom životu nikada kraja. Joj taj prokleti san. Ako je uopće bio san. Toliko dilema mi prolazi glavom, toliki tragovi, a niti jedan potpun. Odlučila sam malo vidjeti šta Phil zna. Spremila sam se za školu, Leona i Mya su već bile u školi, a ja sam imala popodne. Jedva sam dočekala da dođem u školu i uhvatim Phila nespremnog. Netko me na pola puta zaskočio i zatvorio mi oči rukama. Nisam znala tko je, ali nadala sam se da je Phil pa sam rekla:
"Znam tko je. Gabriel..." - iščekivala sam odgovor.
"Uhuuu...Gabriel, tko ti je taj, napokon si odustala od slinjenja za Philom?" - blesavo se cerekao Arian.
"Ma nisam, duga priča, ispričat ću ti to nakon škole! A gdje je Nathan?"
"To će ti sam reći kada dođe jer niti ja ne znam. Čudno se ponaša u posljednje vrijeme."
"A nije jedini, jesi li znao da smo Phil i ja pričali u petak kada sam se vraćala iz škole?"
"Ne, nismo se čuli. O moj Bože, ti i Phil, napokon. I šta je bilo, šta ti je rekao??? Joj toliko dugo ti se sviđa a tek ste sada popričali."
"Ma nismo pričali ni o čemu posebnom. On je mene zapravo slijedio. Ima nešto čudno u njemu. Kao da ga znam oduvijek, tj. znam ga dugo, ali kao da smo se družili cijelo to vrijeme. Događaju se čudne stvari Ariane, jako čudne."
"Kada ti to kažeš zvuči tako ozbiljno da se i ja skoro uozbiljim!" - nasmiješi se i zagrli me.
"Joj Ariane, tebi je sve šala. Znaš, još nešto je bilo čudno. Nazvao me Liraelion."
"Pa možda te to tek tako nazvao."
"Uh jednostavno je previše komplicirano Arian!"
"Ma daj malena sve će biti u redu. Vidjet ćeš da će se sve ubrzo srediti." - zagrli me još čvršće.
"Joj da barem nema Phila, proklet bio." - nadodao je.
"A šta tebi Phil smeta?!?!?!"
"Nisam ništa rekao, kako...šta..." - totalno se crvenio dok je zamuckivao.
"Eto, otkad se ja to tebi sviđam?!?!" - pitala sam zbunjeno.
"Ma...ovaj...od prvog dana kada sam te upoznao." - još više se zacrvenio.
"Joj, Ariane, Ariane...znamo se jaaaaako dugo. Raspravit ćemo o tome kasnije. Izgleda da mogu čuti misli drugih, ali samo kada se radi o meni. Tako sam ja i "čula" to ime Liraelion od Phila. Sinoć se nešto čudno dogodilo. Ali sada idemo na nastavu, reći ću ti kasnije." - poljubila sam ga u obraz i krenula prema svojoj učionici, a na putu mi se našla Amanda Adams glavom i bradom.
"O, vještice, mogla si si smisliti neku čaroliju da si poboljšaš tu glupu frizuru. Izgledaš kao klošarica." - smješkala se pobjedonosno.
"Smislila sam ja jednu bolju. Pazi sutra kamo staješ." - dotakla sam ju i rekla par idiotskih riječi kao da govorim neku čaroliju, a ona se ukočila od straha.
"Netko se boji." - likovala sam joj.
Okrenula sam se i pogledala kako preplašeno trčkara u svojim zelenim štiklicama. Nastavila sam hodati, kad gle tamo Phil, ide prema meni i smiješi se. Odlučila sam pokušati:
"Bok...Gabriele."
Pogledao me kao da je čekao stoljećima da to čuje.
"Liraelion, ti znaš..." - gledao me u čudu, a onda je zvonilo.
Ostavila sam ga onako zbunjenog na hodniku i otrčala u učionicu.
"Pričat ćemo kasnije!" - okrenula sam se prije nego sam ušla u učionicu.
Kako je dosadno bilo na satu, jedva sam čekala da vidim Phila i porazgovaram s njim. Iza svakog završenog sata nadala sam se da ću ga vidjeti na hodniku, no nije ga bilo. Završila sam malo ranije. Profesorica iz latinskog nas je pustila. Sjela sam na stepenice ispred škole i čekala. Zvonilo je i učenici su počeli izlaziti. Ustala sam se i gledala kada će naići Phil. Nathan i Arian su išli prema meni, cijeli njihov razred je izašao, a Phila nije bilo.
"Gdje je Phil?" - upitala sam zabrinuto.
"Došao je samo na prvi sat i otišao. Ostavio ti je ovo." - pružio mi je komad papira.
"A što je to?"
"Nisam čitao." - rekao je Nathan a Arian ga je bijesno gledao.
"On je čudan u posljednje vrijeme Lirael, bilo bi ti pametnije da ga se kloniš." - rekao je Arian.
"Opa, sada kada znam i na otvoreno pokazuješ svoju ljubomoru Ari."
"Ma kada znaš šta?" - upitao je zbunjeno Nathan.
"A ti vjerojatno znaš, pa ipak ste najbolji prijatelji."
"Ne, ne znam o čemu pričaš. Ali predpostavljam po onome što si rekla što se tu događa."
"Ma daj stari nije ništa, Lirael melje gluposti." - rekao je i gledao me očajno.
"Ma samo se šalim. No ajde da vidim šta tu piše." - skužila sam da Arian ne želi da Nathan zna.
Otvorila sam poruku:
"Oprosti što nisam ostao u školi, sada kada znaš o čemu se radi nisam mogao riskirati. Sjećaš se one kule? Vjerujem da se sjećaš. Ono što si vidjela ne nalazi se u ovom svijetu. Nego u svijetu snova. Znaš oni snovi što ih sanjaš? To se već sve dogodilo u svijetu snova, taj svijet se zove Zoikon. Zato ih se može spriječiti ovdje. Ti si oduvijek povezana sa tim svijetom, a i ja sam. Naši roditelji su se znali Liraelion. Sve ću ti ispričati kada se vidimo. Nemoj se bojati. Večeras ću te posjetiti u snovima. Gabriel"
Zatvorila sam papir.
"I? Šta piše unutra?" - pitao je Nathan.
"Oprostite dečki, ne mogu vam još reći dok i sama ne dobijem odgovore na neka pitanja."
Trnci su me prolazili tijelom. Okrenula sam se i ostavila Ariana i Nathana razočarane i ljute. Počela sam trčati, kroz misli sam čula vriskove, što li je to bilo. Nisam mogla podnijeti to. Utrčala sam kroz velika željezna vrata u dom. Osjećala sam se na trenutak sigurno. Vrištanje je prestalo, ali opet sam čula nekoga kako zaziva moje ime. Pobjegla sam u sobu. Mye i Leone nije bilo, to je čudno. Nisam nikoga srela na putu, bilo je pretiho. Otišla sam pod tuš, htjela sam isprati sav taj strah i užas koji je prolazio mojim tijelom. Topla voda me tako opuštala. Obrisala sam se i obukla u pidžamu. Bilo je tek osam sati ali iz mene je nestala svaka mrvica energije. Legla sam i ubrzo sam zaspala. Čekala sam Phila.
Treće poglavlje
Dragi dnevniče
Jedino to mi je na pameti u posljednje vrijeme je ono ime...Liraelion, jako je slično mom imenu, ali nije kao da je nadimak, predugo je da bi bilo nadimak. Legla sam na krevet i zagrlila svog medu, zatvorila sam oči i pokušala se sjetiti. Prebirala sam po svojim sjećanjima, ništa mi nije dolazilo u misli. Ležala sam tako nekih sat vremena, i onda sam se sjetila. Sestra Martha koja je vodila ovo sirotište se jednom na mene izderala tim imenom. A onda ga je povukla kao da se prepala, kao da je rekla neku psovku...kao da je to ime samo zlo! Zašto me tako nazvala? Odlučila sam ju pitati makar sam osjećala da neću dobiti izravan odgovor od nje. Izašla sam iz sobe na hladni hodnik. Na sebi sam imala crnu tanku trenerku i nije mi bilo baš toplo. Bilo je mračno, a hodnik dug... Zla slutnja me obuzela, netko ili bolje rečeno, nešto je bilo u hodniku. Okrenula sam se a nije bilo nikoga. Stala sam i naslonila se na zid. Srce mi je tuklo. I opet se čulo:
"Liraelion...Liraelion...Lirael..."
Zvučalo je tako neprirodno. Hodala sam u zid. Osjećala sam takvu hladnoću. Ponestajalo mi je zraka. Nešto će se dogoditi. Počela sam trčati duž hodnika, moji koraci su odzvanjali. Skrenula sam i zapuhana sam se naslonila na zid pored sobe sestre Marthe. Odahnula sam, uspravila se i vrisnula. Ruke su me držale zakovanu za zid. Trule, krastave ruke sa kojih je visila razderana odjeća. Vrištala sam svom snagom. Kao da su mi crpile energiju. Vrisnula sam jos jednom i sve mi se zacrnilo. Onesvijestila sam se.
Hodala sam šumom u crnoj baršunastoj gotičkoj haljini. Bila sam sređena kao da sam išla na neki bal. Vidjela sam lik neke osobe u mraku pored jednog kamenog zida. Išla sam prema tom liku lišće je šuštalo pod mojim nogama. Nisam imala kontrolu nad mojim tijelom. Bio je to visoki dečko, odjeven u dugi crni kožni kaput, crne hlače i košulju, crne čizme. Izgledao mi je kao da je ispao direkt iz "Matrixa". Nasmijala sam se. Još uvijek sam išla prema njemu. I prepoznala sam ga. Bio je to Phil. Počela sam govoriti:
"Gabriel...idemo li?"
"Naravno. Idemo. Ali ne tamo gdje ti misliš, zabava će morati početi bez nas." - tajanstveno se smješkao.
"Daj Gabriel što to izvodiš?!?! Danas je posljednja zabava pod maskama. Molim te idemo tamo."
"Liraelion daj me slušaj barem jednom, ovo je važno." - ovaj put me pogledao s nestrpljenjem.
"Zakasnit čemo, ajde." - uhvatio me za ruku.
"Ali gdje mi to idemo?!?!"
"Imaj malo strpljenja, vidjet ćeš, svi te čekaju."
Liraelion je odustala od ispitivanja, tj. ja...ma sva sam se bila zbunila. Bila sam zatočena u tijelu te djevojke i nisam imala kontrolu, samo sam se prepustila i slušala pozorno. Puno je pitanja bilo u mojoj glavi. Zašto Gabriel, ime mu je Phil. Ovo mjesto mi nikako nije bilo poznato. Mračna šuma uz nekakav zid, Phil, tj. Gabriel me držao za ruku, jako je brzo hodao. Spotakla sam se o neku granu i pala (hvala nebesima da je ova haljina bila na meni, ublažila je pad). Stao je, okrenuo se:
"Ah, oprosti, jesi li dobro?" - pitao je zabrinuto.
"Malo me lijeva ruka boli, ali ništa strašno."
"Daj mi ruku..." - i ispruži svoju.
Lijeva ruka me jako boljela pa sam mu pružila desnu.
"Ne...daj mi lijevu ruku."
Poslušala sam ga. Izvadio je nož, povukla sam ruku i vrisnula.
"Šta planiraš s tim?!?!" - isprepadano sam ga gledala.
"Neću ti ništa, pa znaš me. Molim te vjeruj mi."
Pružila sam ruku i gledala. Položio je nož na moju ruku, zatvorio je oči i rekao nešto teško razumljivo, počelo me malo peckati i bol je prošla. Na ruci sam vidjela nekakav znak.
Ali je brzo nestao.
"Idemo li sada???" - nestrpljivo je rekao.
"Aaaa-aali šta je to bilo?!?!" - stajala sam sva zbunjena.
Samo se okrenuo prema meni i rekao:
"Saznat ćeš"
Htjela sam mu nešto reči, a onda se predamnom stvorila čistina i usred nje ogromna kamena kula. Samo sam gledala u nju zapanjeno. Ušli smo kroz drvena vrata, sva su bila obrasla bršljanom. Bila su zaključana, a Gabriel je položio ruku na njih, rekao nešto i otvorila su se. Ušli smo unutra a tamo je bio samo mrak. Čula sam kako me netko zove.
"Lirael...Lirael molim te kaži nešto..."
Mrak je nestao, nalazila sam se na podu ispred onog zida gdje su me držale one ruke. Učinilo mi se nešto i na sve četiri sam počela puzati i odmakla se od tog zida. Sestra Martha me probudila, a tamo su bile i druge cure. Gledale su u mene, ništa im nije bilo jasno. Sestra Martha me isprepadano gledala. Znala je što se dogodilo. Poslala je sve druge djevojke na počinak a Leoni i Myi je rekla da me odvedu u sobu. Jedva sam se ustala. Malo mi je klimavo bilo stajati na nogama. Pomogle su mi i otišle smo do naše sobe. Legla sam u krevet. Gledale su me zabrinuto.
"Što se to s tobom događa Lirael? Ništa nam ne govoriš." - rekla je Leona.
"Cure ne brinite, postoji objašnjenje za ovo. Sada bi samo htjela spavati." - ušuškala sam se jorganom i pokušala zaspati, ali nije mi išlo. Kada su Mya i Leona zaspale odlučila sam ovo zapisati. Što mi se još neće dogoditi. Umjesto da se klupko odmotavalo, niti mojeg života su se počele zapetljavati. A onaj san o Philu, tj. Gabrielu je bio tako stvaran.
Drugo poglavlje
Dragi dnevniče
Došla sam u školu, sada nemam šta raditi. Imamo fiziku i to je meni uobičajeni sat za ljenčarenje. Savršen trenutak da nastavim šta se dalje događalo. Dakle nakon što sam vidjela novine shvatila sam što se događalo samnom, a nije bilo nimalo ugodno. Ali je bilo pozitivno na naki naćin. Ja sam vidjela zločine kroz moje snove, možda je moguće da ih nekako spriječim ili barem da se otkriju krivci za te užasne zločine. Dugo sam razmišljala o tome. Ali opet, tko bi meni vjerovao, pa samo sam dijete. Nakon par tjedana razgovora uspijela sam uvjeriti dečke da ne izmišljam, a i ona neobična levitiranja stvari su im dala povoda da mi povjeruju. Taj dan u školi nije bio ništa neobićan. Jedino što mi nije odgovaralo je to što sam morala sama doma zato što su ona dva specijalca zaradila kaznu jer su gnjavili razrednog štrebera. Izašla sam zadnja, nisam nikada voljela gužvu. Park ispred škole bio je pust i pun otpadaka. Krenula sam polako niz stepenice i uputila se prema domu. Bilo je lijepo vrijeme, razmišljala sam o onim snovima i šta da radim s njima, da li da javim policiji ili nešto slično. Došla sam do doma ušla u sobu a na krevetu su ležale Mya i Leona i pričale o nečemu.
"Hey cure, kak ste mi? Ima li šta novoga???"
"Hey Liry, ma nema ništa, komentiramo malo o Myinom novom dečku..." - zacerekala se Leona i pogodila Myu jastukom.
"A kada si mi ti draga moja planirala reći da imaš dečka?!?!?" - gledala sam je u čuđenju.
"A ono, bilo mi je glupo, jer ono...radi se o nekome koga ti znaš..." - vidjelo se rumenilo na njenom licu. Ja sam odmah pomislila da se radi o Philu, ali ne bi ona nikada to meni napravila.
"A tko je to???"
"Pa...vidiš...to je Nathan..." - gledala me u strahu.
"A on mi nije ništa rekao, da poludim s vama... I iskreno, baš mi je drago zbog vas..."
Tako se kretao moj život, Mya i Nathan su već 3 godine zajedno i jako su sretni, to me pomalo bediralo, ali bilo mi je jako drago zbog njih. Moji snovi su bili pomalo pod kontrolom. Nitko za njih nije znao osim Nathana i Ariana. Ja sam sve te 3 godine još uvijek gledala Phila, a i on je mene, bilo je to kao da smo patili jedno za drugime, a znali smo da nije vrijeme da si priđemo. To bi bilo osnovno što mi se događalo. Moj 16-ti rođendan je prošao super. Pojavljivale su se nekakve nove "moći", ovladala sam levitacijom, ali sam mogla i upravljati vodom. Bilo je to jako zanimljivo. Kao u nekom filmu. Nisam mogla vjerovati da se to meni događa.Tjedan dana nakon mog rođendana dogodilo se nešto što nisam niti se nadala da će se dogoditi.
Završila mi je škola, išla sam sama doma (dečki su imali još neki izborni predmet) i hodala, kao i uvijek, istim putem. Pjevušila sam jednu pjesmu u glavi, razmišljala o referatu iz biologije i šta napraviti kada sam začula korake iza sebe. Nisam se previše obazirala dok me ta osoba nije zovnula imenom:
"Lirael..." - zavala me nepoznata osoba. Glas mi je bio užasno poznat. Okrenula sam se i ostala kao ukopana. Zvao me Phil Brown. Bila sam tako izgubljena, ali brzo sam se sredila.
"O, Phil...otkud ti?" - zbunjeno sam pitala.
"Ma eto, vidio sam da si sama, pa sam te došao pozdraviti." - nasmiješio se.
Ajme izgledao je prekrasno, a sada je pričao samnom, prvi put nakon toliko vremena međusobnog gledanja. Nosio je crne isprane jeans hlače, lanac je visio na njima, marte obavezno i majcu moje najdraže grupe "Blind Guardian". Njegova poluduga crna kosa, preslatka bradica i zelene oči koje su prodirale kroz mene su me izluđivale. A tek njegov osmijeh. Čisto te izvuče i iz najdublje depresije.
"A odakle ti mene zapravo znaš, nije kao da smo nešto razgovarali ikada?"
"Pa Arian mi je puno pričao o tebi...pa sam mislio..." - zacrvenio se i nasmiješio.
I tako smo mi pričali na putu do mog doma kada se nešto čudno dogodilo.
"I tako, vidim da slušaš Blind Guardian. Oni su mi najdraža grupa."
"Iskreno, čuo sam da jesu, ali opet ne nosim majcu zato, nego iz razloga što ih slušam već jako dugo."
"Opa, gle imamo nešto zajedničko."
"Da imamo..." - pogledao me tako slatko da su me zubi zaboljeli.
"I više nego što misliš Liraelion..." - dodao je.
"Oprosti, jesi li rekao nešto?" - zbunjeno sam ga pitala. To ime mi je bilo odnekud poznato, ali zašto me on tako nazvao?!?!
"Ne, nisam ništa rekao, samo sam o nećemu razmišljao...zašto?" - gledao me kao da me izaziva da mu kažem nešto.
"Sorry, malo sam čudno danas."
I već smo bili došli pred moj dom.
"Eto tu ja živim, pa se vidimo, bilo mi je lijepo razgovarati s tobom. Nadam se da se vidimo ubrzo..."
"Pa naravno da se vidimo." - namignuo je okrenuo se i otišao svojim putem. Gledala sam sa čežnjom u očima za njim.
Razmišljala sam o onome što sam čula. Nazvao me Liraelion... Joj to ime, joj to ime... Bilo mi je tako poznato od nekuda. A i kako sam mogla čuti nešto što nije rekao? Zar sam mu misli pročitala??? Ali ja to nisam mogla, jedino ako mi je on dopustio... Čudne stvari su se događale, a ja sam sve to odlučila istražiti. Eto zvonilo je, još jedan dan se bliži kraju.
The begining...
Dragi dnevniče
Pišem ti po prvi put, danas je bio zanimljiv dan. Dobila sam tebe... Mojeg novog prijatelja. Počet ću sa svojom pričom. Ime mi je Lirael Black i imam 16 godina, naravno žensko sam da se netko ne bi zabunio. Živim u jednom sirotištu u Londonu. Roditelji su mi ubijeni. Ne znam zapravo ništa o njima. Sama sam na ovom ružnom svijetu. Nisam ništa posebna, imam crnu dugu kosu, tamne, smeđe oči, uvijek imam neki zamišljen i tužan pogled u očima. Učenica sam srednje škole "St. Johann" i nisam baš omiljena. Vidite, ja sam posebna na neki naćin. Tu počinje moja priča. Za moj 13-ti rođendan čudne stvari su se počele događati. U snovima me netko dozivao, sanjala sam nekakve mračne sjenke, bojala sam se užasno. Vidjela sam užasne stvari u svojim snovima, silovanja, ubojstva, mučenja...vidjela sam stvari koje se vide samo u filmovima, ali ti snovi su bili zastrašujuće stvarni. Budila bi se usred noći plačući i vrišteći. Moje prijateljice iz sirotišta Mya i Leona su me postrance gledale, probale me probuditi, ali nikada ništa nije pomagalo. Bila sam očajna. Ležala bi u svom krevetu pored prozora plačući, čuli su se samo moji jecaji i vapaji za pomoć. Rođendan sam proslavila lijepo, a ti snovi su mi ga upropastili. Neobjašnjive stvari su se događale samnom. Pogotovo u školi. Ima jedan dečko koji mi se jaaako sviđa. Zove se Phil, totalno sam se zaljubila u njega od prvog dana kada sam ga vidjela, bilo je nešto u njemu što me privlačilo. On je 2 godine stariji. Duga crna kosa, bradica, oduzimao mi je dah svaki put kada je prolazio pored mene. I dogodilo bi se nešto čudno, knjige koje sam držala u ruci počele bi lebdjeti. Gotovo cijela škola je to vidjela, počeli su me se još više kloniti. Nisam baš bila sretna pojava, uvijek u crnome, lanci po svuda. Prozvali su me vješticom. Svi su mislili da se bavim crnom magijom. Mene bilo briga što su drugi mislili, uvijek sam sjedila sama u zadnjoj klupi, gledala kroz prozor i sanjarila. Profesori su me žalili, no nikada im nisam dala povoda da misle loše o meni jer sam bila odlična učenica. Ne bi spavala noćima zbog straha, imala sam užasne podočnjake. Ali to nije utjecalo na moj život. Ti snovi, ili bolje da ih nazovemo noćne more postajale su sve gore. Imala sam samo 2 prijatelja u školi. Oni su bili dosta slični meni po razmišljanjima pa smo se slagali. To su Arian i Nathan. Njih dvojca su uvijek bili uz mene. Taj dan Nathan je kao i po obićaju kupio novine. Ja nikada nisam obračala pažnju na njih, ali taj dan sam odlućila zaviriti malo. Prelistala sam ih i došla do crne kronike te preletjela pogledom članke. Malo je falilo da se ne onesvijestim. Čitala sam naslove:
"Dvije djevojčice silovane", "Lopovi ubili umirovljenika", "Muž ubio svoju ženu i troje djece"...
Bila sam u šoku...gledala sam sliku optuženika, pa ja sam to sanjala. Pogledala sam Nathana i Ariana:
"JA SAM TO SANJALA!!!" - proderala sam se na njih.
Hvala nebesima da smo bili vani na našem uobićajenom mjestu, klupici u parku pored groblja. Inače da me netko čuo, bila bi još omraženija. Njih dvojca su me blijedo pogledali.
"Daj Lirael nemoj nas zezati, danas smo dobili jedinice iz matematike, nemamo volje za takve gluposti."
"Daj Nath moraš mi vjerovati, ja sam to sanjala..."
I tako je to počelo, moj život se okrenuo za 180 stupnjeva. Više o tome kasnije, jurim u školu. Ne želim zakasniti po obićaju.
